40 godina Zagora
napisao: Moreno Burattini
preveo: Zole

Zagor je nekoliko mjeseci stariji od mene. Pojavio se u tisku sa svojim uvodnim albumom (striscia naslovljena "Zasjeda u šumi") 15. lipnja 1961.; ja sam došao na svijet u rujnu sljedeæe godine. Sad kad on prelazi preko praga 40 godina, znam da æe uskoro isti cilj èekati i mene. Kad sam proèitao njegovu prvu avanturu, imao sam malo više od osam godina, dok je on bio skoro u desetoj. Gledajuæi djecu koja sada polaze osnovnu školu, èini mi se da je prošlo stoljeæe. Bila su to zaista druga vremena: televizijski programi poèinjali su tek u kasnim popodnevnim satima, sa "Djeèjom televizijom". Nakon vrtuljka slali su nas u krevet. U svakom sluèaju, nije bilo baš mnogo izbora: samo dva programa RAI, naravno u crno-bijeloj tehnici. U barovima se moglo igrati bilijar ili fliper, nisu postojale video-igre. Nisu, dakle, postojali katodni ekrani da nam ispijaju mozak, i mi djeca smo èitali stripove. Ne dvojica, trojica, veæ svi. Sjeæam se još divljih prepirki meðu mojim vršnjacima o tome tko je bio najsposobniji junak izmeðu Texa, Zagora, Komandanta Marka i Malog Rendžera. Meni se sviðao i Veliki Blek, ali pošto ostalima nije, sramio sam se to reæi. Provodili smo cijela popodneva igrajuæi karte, a ulog su bili zgužvani stripovi, koji su neprestano prelazili iz ruke u ruku.

Na poèetku sam èitao stripove i mijenjao ih sa ostalima, bez da ih zadržavam. Zatim, jednog dana, u kuæi prijatelja iz razreda, vidjeh ormariæ pun puncat Zagorovih stripova, svi rasporeðeni u savršenom redu, jedan pokraj drugoga. Primijetih da to ima praktiène aspekte: moj prijatelj je u svakom trenutku mogao ponovno proèitati prièe koje su mu se najviše sviðale, a prije èitanja broja koji je nastavljao niti prièe koja se prekinula prošli mjesec mogao je provjeriti što se dogodilo i gdje se stalo. Odmah sam iskoristio priliku posudivši "Sablast": na kraju prošle epizode, to sam znao, Zagor je bio vezan na stijeni, a orlovi su prijeteæi silazili, praveæi sve uže i uže krugove na nebu, kako bi ga proždrli. Kako bi se mogao spasiti? Pitao sam se to mjesecima. Zahvaljujuæi Simoneovoj kolekciji otkrih da je, baš u zadnji èas, Chico stigao da oslobodi prijatelja u nevolji! Odluèih i ja da neæu više baciti nijednog Zagora. Poèeh izbacivati košulje i hlaèe iz ormara da napravim mjesto svojim stripovima: ne samo za Zagora, veæ i za Texa, Marka, Alan Forda i - kad je izašao - Mister Noa. Prostor koji su zauzimali stripovi, u stalnom porastu, zabrinjavao je mamu i tatu, koji su jednog dana pitali moje uèitelje da li bi me trebalo zaustaviti. Odgovaralo mi je: ovi (uèitelji) su primijetili da sam se mogao razmetati jako dobrim površnim poznavanjem povijesti i zemljopisa dvije Amerike, da sam znao dosta stvari o navikama i obièajima bogate zbirke naroda, da sam sa sigurnošæu prepoznavao najèudnije životinje. Što se tièe tema koje sam obraðivao u školi, govorili su, bile su evidentne dvije istine: prvo, mnoge od tih stvari nauèio sam upravo iz stripova; drugo, stripovi su me stimulirali da produbim odreðene teme u drugim knjigama. Sjeæam se još i da, izraðujuæi zadatak u razredu u kojem se tražilo da prièam o najomiljenijim junacima stripova, napamet citirah (sa minimalnim brojem pogrešaka) Zagorov razgovor sa princem Minamotom u "Stižu samuraji". Stoput sam proèitao te fraze, koje su mi izgledale (a i sad mi izgledaju) predivne, rezime zagorovske filozofije: "I moj je život, bez sumnje, obilježen znakom nasilja - kaže Duh sa Sjekirom japanskom ratniku koji stoji ispred njega - ali na sreæu meðu nama postoji ogromna razlika! Ako se ja borim, ako ja ubijam, to je samo zato jer mi situacija u ovoj prekrasnoj, ali još uvijek divljoj zemlji to nalaže! Jednog dana, nadam se, pravedni zakoni i otvoreniji mentalitet otupit æe trvenja izmeðu stanovnika Darkwooda i bijelih osvajaèa... upravo u tom trenutku ja æu bez ikakvog žaljenja odustati od svoje slike borca i ratnika, i bit æu radostan baciti u najdublju rijeku onu sjekiru koju sada smatram neugodnim, ali neophodnim sredstvom za postizanje pravde!". Kad je uèitelj donio ispravljene zadaæe, na mojoj je pisalo: "Bravo: pokazao si da i stripovi mogu neèemu nauèiti".

Danas, kada na stranici pošte stripova o super-herojima èitam komentare èitatelja na prièe X-Men ili Spidermana, pitam se što bi napisali da su proèitali one Zagorove èiji je scenarij napisao Nolitta, i mislim da ni oni ne bi mogli ne cijeniti "Stižu samuraji", "Marš oèajnika" ili "Gnjev Osaga". Onima koji mi kažu da je Zagor lik koji je sad veæ neizbježno datiran zbog svog upadljivog kostima koji bi nekome èak mogao izgledati i smiješnim, skreæem pozornost da upravo amerièki super-heroji idu naokolo sa još upadljivijim i živopisnijim odorama, i rade to sa otresitošæu ne meðu drveæem šume prije 150 godina, veæ meðu neboderima suvremenih metropola. Veæ sam to napisao, i ponavljam jer sam u to uvjeren: u razdoblju kao što je naše, obilježenom tenzijama izmeðu sjevera i juga svijeta, Darkwoodska šuma je metafora društva sa više rasa koje se osniva meðu tisuæu teškoæa, a lik koji kao Zagor pokušava nešto uèiniti kao posrednik izmeðu razlièitih kultura je možda aktualniji danas nego prije 40 godina. Baš kao i ljubav prema prirodi, koja živi na njegovim stranicama i koja je prisutna od prvih prièa, napisanih kad ekologija još nije bila u modi. Za onoga tko èita Zagora, "Ples s vukovima" i "Posljednji Mohikanac" zaista otkrivaju toplu vodu. I èak i Dylan Dog dolazi nakon Zagora: Tiziano Sclavi je u Zagoru radio generalnu probu za svog istraživaèa noænih mora, a Darkwood je takoðer i kraljevstvo straha. Ne ono bez duha, koje ti je mrsko, veæ ono koje ti kopa u duši i koje ti ostavlja èvor u grlu, ostavljajuæi ti na kraju dvojbu da li i èudovište ima pravo na milost. Erskine Caldwell, nedavno preminuli amerièki pisac, govorio je da je tajna života naæi osobe koje su ti spremne platiti da radiš stvari za koje bi ti platio da ih radiš kad bi imao neophodan novac. Ja bih bio spreman platiti da mogu crtati Zagora: to je uvijek bila moja najveæa težnja još iz djetinjstva. Našao sam osobu koja mi je bila spremna platiti da to radim: Sergia Bonellija, onoga Guida Nolittu kojem sam se tako divio dok sam išao u školu. Meðu tolikim snovima koje sam proživljavao uz Zagora, jednog mi je i uèinio stvarnim. Jednom, na stranici pošte jednog stripa junaka iz Darkwooda, jedan je èitatelj povjeravao Sergiu Bonelliju: "Znam da sam imao sjajno djetinjstvo zahvaljujuæi Zagoru". Iste rijeèi koje sam želio napisati ja.