|
||
| | |
|
|
||
| ||||||||||
|
Možda bih trebao reæi da ih ne pokazuje. Bilo bi ljepše. I u principu je takoðer toèno: Duh sa Sjekirom se pojavljuje na kioscima veæ 40 godina i apsolutno se ne otrcava. Dapaèe, nastavlja proživljavati nove i iznenaðujuæe avanture svaki mjesec, zadržavajuæi zavidnu svježinu. Nakon èetiri desetljeæa, Zagor je još uvijek mladiæ u punoj formi, blago njemu. Ipak, pokušajte zamisliti živjeti u svijetu gdje Zagor ne postoji. Pokušajte zamisliti da predložite jednom izdavaèu, pa bio to èak i Sergio Bonelli, da objavljuje stripove lika koji se oblaèi kao super heroj, koji živi u Americi 1840. godine, koji se kreæe upotrebljavajuæi lijane kao Tarzan, koji ima kao prijatelja u avanturama šeprtljavog Meksikanca, koji drži Indijance u uvjerenju da je duh poslan od Manitua, koji se jednako bori sa ubojicama i pljaèkašima kao i sa vampirima, èarobnjacima i živim mrtvacima. Najvjerojatnije bi vas taj izdavaè smatrao ludim. Nije više vrijeme takvih stripova. Ne u 21. stoljeæu. Ne kad djeca oèekuju leteæe heroje koji znaju kung-fu i ispaljuju vatrene kugle iz ruku. Ne kad se iskorištavanje lakovjernosti Indijanaca smatra "politièki nekorektnim". Ne kad je divlji zapad - onaj pravi - veæ bio posjeæen od strane Gina d'Antonia, Berardija&Milazza, Bonellija&Galepa. Ne kad su sinonimi za komiènost "Simpsoni" i "South Park". Ne kad su vampiri oni iz Dampyra a zombiji oni iz Dylan Doga. Ne kad odrasli èitatelji oèekuju veæu realistiènost u prièama i likove dubokih psiholoških profila. Ne kad su djelitelji pravde prepustili mjesto izmuèenim anti-herojima (vidi, uvijek u okviru Bonellija, razlièite likove kao Ken Parker, Dylan Dog, Nathan Never). Konaèno, za izdavanje Zagora danas trebalo bi biti lud. Na našu sreæu, Zagor je roðen prije lijepih 40 godina i roðen je kao proizvod izraðen upravo za najmlaðu publiku, u znaku avanture. I zato eto lika koji u sebi sjedinjuje karakteristike nekoliko uspješnih heroja (Tarzan, Maskirani èovjek, Batman ili neki drugi slièni superheroj), koji živi u zemlji avanture u pravom smislu rijeèi (Amerika 19. stoljeæa) itd. U to vrijeme slièan lik je mogao funkcionirati, i zapravo je i funkcionirao. Ostaje tajna kako je mogao preživjeti sve do naših dana ostajuæi uvijek slièan samom sebi (ili skoro slièan). Èarobna rijeè je jedna: "alkemija". U Zagoru se nalazi sve, i još više od toga. Od western scenarija do paralelnih dimenzija. Od klasiènih kriminalaca naoružanih pištoljem i nožem do najrazlièitijih protivnika, èak natprirodnih. Od likova koji su nešto više od zabavnih èudaka (pomislite, npr. na Icara La Plume), do onih koji pokazuju složenu osobnost (kao Guitar Jim). Od najnevjerojatnijih avantura (sjeæate li se "Posljednjeg Vikinga"?) do onih èvršæe vezanih uz stvarnost svijeta. Od komiène situacije do najdramatiènijeg zapleta. I tako dalje. U prošlosti je nedostajao dodir ružièastom bojom, ali je u zadnje vrijeme dodano i to, i tako je slika kompletna. Tajna je sljedeæa: ne postoji nikakva granica žanra. Giancarlo Berardi kaže da "su dobre prièe one sa dobrim likovima": Zagor pokazuje da je to samo djelomièno toèno. Raznolikost scenarija i situacija je isto tako važna, i to je osnovna snaga serije. Za primijetiti je kako se ovo miješanje manifestira ne samo izmeðu dvije prièe, nego èak i unutar iste prièe, u kojoj se humoristiène i paradoksalne situacije dodaju realistiènijim, jaèim i dramatiènijim situacijama. Dovoljno je prisjetiti se dualizma para Zagor-Cico. Iako neki - kako èitatelji, tako (nažalost!) i autori - smatraju Chica neprikladnim likom, smetnjom, da ne kažemo baš dosadnim likom, njegova prisutnost saèinjava jednu od osnova serije, s obzirom da se, sa svojom nespretnošæu, suprotstavlja glavnom junaku, èineæi takorekuæ protutežu svim nadljudskim Zagorovim kvalitetama, poveæavajuæi raznolikost stripa. Zagoru treba Chico isto koliko i njegova sjekira.
Od tada je prošlo dosta vremena. Strip se, generalno, promijenio i u formi i u sadržaju. Polazeæi od takozvanog amerièkog "underground" stripa do takozvanog talijanskog "autorskog stripa", èak je i najpopularniji žanr promijenio svoju izražajnost, postajuæi na neki naèin zreliji. Èak je i Sergio Bonelli napustio Zagora da bi se posvetio Mister Nou, a zatim su se pojavili razni Ken Parker, Dylan Dog i Nathan Never, koji su ponovo popularizirali žanr stripa, pokazujuæi da strip nije samo proizvod za djecu, vidjevši da je nekima trebalo dokazivati ovu oèiglednost. Dobro za nas. Ili bolje, dobro opæenito za strip, ali ne toliko za Zagora, koji je još jednom etiketiran kao mladenaèki proizvod. Sasvim nepravedno, to znamo: nažalost, neki mogu èitati "Teror šeste planete" i percipirati samo apsurdnost što se netko sa lukom i strijelama bori sa svemircima, bez da uopæe primijete savršenstvo s kojim je prièa napisana i nacrtana. Kao kad bi se reklo da je Dylan Dog glupost jer puca u zombije.
Ali nešto se ponovo mijenja, prema vjeènom poticaju obnavljanja, koje je uostalom ciklièno. Nedavno objavljivanje Legs, Jonathana Steelea i Gregoryja Huntera pokazuje volju da se strip ponovno shvati kao oblik kuæne zabave, manje problematièan u odnosu na prije spomenute Dylana Doga i Nathana Nevera, zato što, naposlijetku, dio èitatelja (ili možda dio svakog èitatelja) jednostavno ima potrebu zabaviti se èitajuæi strip, bez da se optereæuje egzistencijalnim sumnjama. Nije sigurno sluèajnost kad Antonio Serra citira prvi broj Zagora unutar prvog broja Gregoryja Huntera. Izgleda kao da se vidi jedan rascjep, ali možemo ga nazvati i razlièitost, koja suprotstavlja jedan fantastièniji i bezbrižniji stripovski žanr jednom realistiènijem i introspektivnijem, u nastojanju da se pridobije što veæi broj publike, pogotovo što se tièe razlièitih starosnih dobi.
Naravno, veæ postoji strip koji povezuje zabavu sa introspekcijom i maštu sa realizmom: zove se Zagor i izlazi veæ 40 godina.
|
||||||
|
40 godina, i pokazuje ih
